aj a(j)fekt

Igre.hr
Igrajte najbolje online igre i igrice

Opis bloga

Nešto malo o sumrlju, sebestvenosti, jaglavosti, a ako nam se bude dalo i par riječi o aprazirungu

(bez)veze iliti linkovlje

Pametni Zub
Zona Z.
Rahatli
Skaska
Virtuela
Odmak
Catma
Skitač
Srdelica
bookmarkerica
Kolibra
DerzaFanistori
Plejada
Lily
lucija9
Big Blue
Koraljka
Maloumni soj
Heroine
Chablis
Bugenvilija
Decy
Atma Pas

ter još neki ljudi koje vabimo...

oni koje smo možda previdjeli ili ih se nismo za priču usudlili pitati neka nas obraduju na: zzonazz@gmail.com

Blog.hr
Forum.hr

aj a(j)fekt

30.08.2010., ponedjeljak

Zašto je toliko volim

Nikada mi nije bilo posve jasno zašto je toliko volim. Ne zašto, jer draga je i pametna - već zašto baš toliko?

Sanja je posve drugačija. Toliko različita od onog što ja jesam ili sam željela biti, a opet mi je silno bliska.

Ima plavu kosu i svoje uvojke stalno otpuhuje. Ništa ne leti, sve stoji na svom mjestu, svaki uvojak težak i gust, ali ona uporno puše u njihove krajeve i pri tome se glasno, od srca smije. Čini mi se, ponekad preglasno. Nosi kratke kožne jaknice, kupuje bezobrazno skupe čizme na čekove u više rata i vozi bijesni auto.

Ponekad poveze i mene, pa odlazimo preko granice i kupujemo sve i svašta - cigarete, kavu, začine, posuđe i puno svijeća. Na prijelazu ona vragolasto gleda carinika, a ja na svom krilu nervozno stišćem torbicu sa štekom cigareta, osjećajući se kao okorjeli prevarant, jer, zaboga, ne pušim.

- Sad će te uhapsiti! – draži me ona.

Sanja muža opskrbi namirnicama i pošalje u vikendicu na rijeci. Tamo mu je najbolje samome. Peca, puši i liječi traume iz rata. Kad ga otpremi, Sanja svrati kod mene, pije kavu i konjak, smije se. Sretna je. Ima lude ideje i stalno smišlja planove za naše noćne izlaske, iako zna da od toga nema ništa. Osim popodnevnog cappuccina u Gradskoj kavani, Sanja i ja nismo dalje odmakle.

Nekada, pri povratku iz prekograničnog šopinga, pritisne gas i pusti najjače što može pjesmu „Lepi grome moj“.

Sada se više ne bunim i ne mislim da ću kod druge kitice umrijeti. Ona zna da ja ne volim narodnjake, a osobito ne kad ih pjeva udovica mafijaša i ratnog zločinca, ali se samo nasmije i kaže:

- Opusti se! Zašto se brineš? Pjevaj, dobro je za stres – potom pusti glas. - Slušaj kako je dobro ovo: „Groomeee mooooj!“

Moj se muž silno čudi kada mu kažem kako smo se vozile kroz grad dok iz auta trešte narodnjaci. Pita me, nije li nas tko od poznatih vidio i što će, pobogu, reći? A ja ne razmišljam o tome. Ne više. Meni padaju na pamet sasvim drugačije stvari. Recimo, što on misli o njoj kao ženi.

- Sviđa li ti se Sanja? – na kraju upitam.

- Ne budi luda! – buni se on. – Ona je čvrknuta. Ide triput tjedno na fitness i ponaša se kao da joj je šesnaest!

- Hm! A meni se sviđa. Jako – kažem mu.

Ne znam zašto, ali sam jedno sunčano popodne shvatila da stvari stoje baš tako. Ona je otpuhivala svoje uvojke, a sunce je na zalasku sjajilo nad njezinom glavom. Aura, pomislih. Smiraj, ljeskanje zadnjih zraka na toploj površini rijeke i tek povremeni zvukovi života oko nas: srkanje soka kroz slamku, koje moja trogodišnja kćer proizvodi sjedeći s nama za stolom. Gledam Sanju, a ona veselo priča. Koža joj bakrena i pomalo u neskladu s bojom kose i plavetnilom njezinih očiju. Gledam joj ruke, ramena i odjednom mi zastane kava u grlu.

- Kako imaš dobre sise! – izleti mi.

Vidim u trenu kćer kako pogledava na svoje još neizrasle grudi, pa u mene, sasvim zbunjena, tražeći pogledom ispod haljinice to što sam maločas tako glasno pohvalila. Prasnem u smijeh, a onda i njih dvije. Smijeh prska kroz zrelo, ljetno poslijepodne, pa mi se čini da nikada nije bilo ljepšeg i sunčanijeg dana.

Sanja zna kako sam shvatila da je prvi puta vidim u majici na bretele. Prvi puta nakon što su joj odstranili dojku i potom, nakon dvije godine pakla i kemoterapija, stavili umetak. Točnije, umetke. Zajedno smo računale koliko je kreditnih rata potrebno za malene, silikonske dojke, tek malo veće od njezinih pravih grudi, onakvih kakve su bile prije nego što ju je načela bolest.

Da, zato volim Sanju. I često, kada moja bijela i gipka dojka utone u dragu, mušku ruku i ja se predam toplom osjećaju pripadanja, na trenutak pomislim kako sam sretna i kako ne želim znati koliko bih mogla biti hrabra i opijena životom kao Sanja, da mi se desi isto što i njoj. Pitam se, koliko snage treba za smijeh kakav ima moja prijateljica Sanja? Smijeh i snagu zbog kojih je živa, zbog čega je toliko volim.

(J. Adamović, "Konzerviranje", VBZ, 2009.)

U sjećanje na Levant

- 00:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.08.2010., petak

Neka nas veže šutnja

Stojim pred Belinim haustorom u očevoj lovačkoj tankerici, s teškom dvocijevkom sačmaricom na ramenu, a Bela s majkom istrčava ih haustora. Po podu vuku teške poluzatvorene kofere, obje su u suzama. Za njima istrčavaju divlje susjede s gornjih katova, pljuju ih, psuju 'kuje četničke'. Bajni je rujan, iz vrtova se širi opojni miris prezrelih rajčica, grane voćki svinule se pod teškim plodovima, a ja odletio s barikade od napunjenih vreća s pijeskom, napustio položaj ispred vojarne na prvi glas da se pakira.

Nebo opet propara zvuk MIG-a, probija zvučni zid, u daljini grmljavina, tamo u šumi gdje je jutros oslobođeno skladište oružja. Stožer se bojao da će sve biti bombardirano, pa se naoružanje dijelilo šakom i kapom, tko god naišao. Tog jutra je i Mladi Jastreb bio kod nas, nakrcao par kamiona, i to su bili posljednji komadi oružja koje je Vukovar prije pada uspio dobiti.

Belin stari je sad tko zna gdje, a koliko smo samo partija šaha odigrali. Želim vjerovati da se stvarno skinuo i otišao na rad u Švicarsku, ne bilo dobro da se opet sretnemo negdje kod Okučana, preko nišana.

U kasarni svako malo pale tenkove, ruju gusjenice kao zatočena zvijer, već peti dan su samo na agregatima, bez struje, vode i plina. Od sinoć se sve gadno zakuhalo, jedan njihov vod probio se iz prigradskog skladišta do kasarne, a dvojica naših iz obruča malo popili pa pridrijemali. Ovi ih nisu budili, samo su ih otputili u vječna lovišta. Bio je to potpuni šok za sve, tek tad smo postali svjesni koliko smo amaterski posloženi, nekoordinirani, svaka grupa ponašala se kao vojska za sebe.

I moj stari jutros se nakratko vratio iz Pakraca, pušta bradu, njegova satnija neupućenom strancu izgleda kao četnička izvidnica, raspoznaje ih se samo po epoletama sa šahovnicom na ramenu. Od jutra piju i jedu u obližnjem restoranu, čujem da je tamo veliki rusvaj, prije dva dana šestorica su im izdahnula na rukama. Upali su u neku kuću i u podrumu našli skladište pića, na stotine boca žestica i gajbi piva opljačkanih iz trgovina, a za jednu gajbu bila je spojena odskočna mina. Sutra se vraćaju u Prekopakru. Prošao sam pokraj autobusa kojim su došli. Sav je izrešetan, iznutra. Navodno je Miško Antena prolupao dok su se vozili natrag. Već su se udaljili na sigurno, a Miško je umislio da su niški specijalci u zasjedi uz cestu pa je zapucao. Nasreću u zrak, krov autobusa izgleda kao švicarski sir. Tko bi kasnije povjerovao da su izginuli na izlazu iz Garešnice, dvadeset kilometara od prve linije?

Bela, odlazi moja Belica. Njena majka je na apaurinima, usporena kao likovi iz crtića. Na ruci joj opekotina od gašenja cigarete, daje mi ključeve stana. Unutra je ostao kompletan namještaj, tv-e, video, bijela tehnika, govori mi da sve prodam i nešto zaradim prije nego upadnu susjedi i garda. Bože mili, ona stvarno odlazi. Stojim sa sačmaricom kao okamenjen, Bela plače, susjedi proviruju iz podruma i opet psuju oficirske kurve. Grči mi se želudac, upiru prstom i u mene, viču da sam 'četnički zet', 'izdajica hrvatskog naroda', dođe mi da...

Bela, zašto ribica? I to baš za Novi Sad, njegovima. Mili Bože, koga je sad briga što ona već dvije godine ide na naš vjeronauk, dok susjedine kćeri svakog vikenda idu na fukodrom kod Plantića?

Ulicu pretrčavaju petorica vojnika, pobjegli su preko žice sa straže. Još uvijek su u jnaovskim uniformama, susjedstvo vrišti, bezglavo bježe u podrum. Pozivam momke k sebi, smirujem ih. Sve je u redu, neće vam nitko ništa. Histerični su. Obratim se onima u podrumu da pripreme pet civilnih muških odijela, a odbjeglim ročnicima naglasim da skinu vojničke čarape i gaće, sitnice su ključne. Vadim svu lovu iz lisnice, neka im se nađe za vlak, savjetujem da se hvataju mađarske granice, a onda dalje na istok kako znaju i umiju. Gledaju me u čudu, preplašeni su da će ih ustaše poklati. Jadnici pola godine nisu gledali televiziju i čitali novine, glave su im isprane. Zahvaljuju, obećaju razne gluposti, pozivaju u goste u neku banju za vikend.

Iznenada tresak u susjednoj zgradi. Pršte prašina i crijepovi na sve strane, zaigrao se netko minobacačem. Žena s petog kata vrišti, otišla je u hodnik promijeniti žarulju i ostavila kćekicu pred televizorom. Djevojčica još nepokretno sjedi u sofi, bez desne strane glave, još traje Tom i Jerry...

Bela očekuje da je zagrlim, utješim na rastanku. Ne mogu. Stojim pred njom kao zaliven, bez glasa. Kameni Katul. Motor njihovog stojadina turira, odlaze uz škripu kočnica. Koštat će me ta slika sljedećih godina, još kako.

Odlazim prema obližnjem parku. Pust je bez đaka. Po klupama naše davne rezbarije usječene nožićem, ‘Bela is a punk rocker’, i slične žvrljotine. Opet zavija sirena na uzbunu, TV Beograd javlja da je moj grad teško bombardiran, a mi skrivamo da je njihov pilot svaki put namjerno gađao prazne livade u okolici, valjda će drugi put dovoljno natankati da preleti do Austrije. Oko vojarne opet štekeću strojnice, hoće li se ona budala od komadanta kasarne mirno predati ili će svi morati izginuti? Hoću li se usuditi pucati u drugog čovjeka i što bi na to rekao moj stari župnik? Sjedim satima pod stoljetnim kestenom u gimnazijskom parku. I čvrsti kesten puca, svako malo odbacuje bodljikavu koru s ploda.

Pada večer, ležim na klupi naših prvih poljubaca i nijemo promatram nebo.

Bela, vidiš li kako je gore sve čudesno prazno, nema gore ni oblaka ni bijelih ispuha putničkih zrakoplova. Nema ni zvijezda ni Mjeseca. Nema za nas gore više ničega, ničega.

By Petar Babić

a možete kliknuti i ovdje

- 16:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.08.2010., subota

Preobrazba

Jednom sam se uvukla u tvoju policu za knjige i glumila da sam roman. Pretvarala se da imam pet stotina stranica i da sam pisana sitnim slovima. Teško si posezao za mnom. Držao si me u rukama najviše pola minute, tapšao me po mojim knjiškim leđima i vraćao me natrag.

Sjećam se, jednom si me odnio do fotelje u kojoj sjediš dok čitaš. Bio si umoran, nisam se ničem nadala, ali postojale su šanse, makar vrlo, vrlo male, da ćeš me otvoriti i omirisati spojeve. Imao si tu naviku sa ostalim knjigama, vidjela sam, bila sam tamo. Ogromna do nevidljivosti, opširna do neshvaćanja. Slikovita do osljepljenja.

Mene jedinu nisi omirisao.

Ljubomorila sam, bijesno mašući vrpcom za označavanje, i uvijek se pitala što je Dostojevski bolji od mene, zašto praviš razliku među nama. Bilo mi je žao što se nisam pretvorila u vatru pa da progutam sve te umišljene graciozne dame, gospodu pijaniste i lopove i samoubojice i sve moguće tematike da pretvorim u pepeo.

Ne. Ja sam se od svega na ovome svijetu baš u knjigu pretvorila.

Druge si knjige vodio na putovanja. Nosio ih sa sobom na plažu. Mrljao ih doručkom.

Pokazivao, poklanjao, posvećivao...dovraga!

A ja sam čekala. Čekala sam godinama. Ispraćala sam tvoje djevojke, podnosila tvoje zavijanje dok si se tuširao, osjećala kako patiš i kako lutaš i kako sanjaš...

Sakupljačica prašine, to sam ja.

Podupirač zraka, to sam također.

I beskrajno želim da me napokon pročitaš.

Ali vidim, proždirem sebe samu. Slovo po slovo. Broj po broj. Psovku po psovku.

Ja sam već okoštana srž nečega što se nekad zvala duša. Predugo me zaustavljaš, natopljena sam vremenom, preobrazit ću se u Stari zavjet.

Više i ne plačem. Jesam do neki dan pa mi se Karenjina toliko rugala da sam je natopila.

Morao si je sušiti na suncu. Mislio si da je vlaga probila zidove.

Bacit ću se s police i raspasti, namjerno, i s prvim jutarnjim smetlarima zauvijek te napustiti.

Poremetiti ravnotežu, pokvariti redoslijed, baciti u očaj sve pisce tvoje male biblioteke.

Znaš da su u meni inserti tebe. Znaš da ovdje piše raspored za tvoja čula. Ovdje unutra su tvoji forenzički tragovi, niti džempera, blato s cipela, pleteri otisaka. Ovdje je herbarij tvog postojanja. Zato me i ne otvaraš.

Sutra ću se pretvoriti u ženu.

By Irena Delišimunović

- 21:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.06.2010., srijeda

Pikac

„Selimo u drugi grad“, govorila je moja majka i veselo probirala po iznošenim suknjama kao da će one u drugom gradu izgledati novije, a naš je stan vonjao na crnilo kojim je više puta dnevno mazala cipele s tvrdoglavom nakanom da im vrati stari sjaj.

„Imat ćeš nove prijatelje“, cvrkutala je i razmazivala pljuvačku po vrhu očevih sandala. I moje je obraze čistila svojom pljuvačkom. Umjesto poljupca pljunula bi na prst i prošla iznad mojih usana prije no što me ispratila u školu.

Naš se novi stan nije mnogo razlikovao od prijašnjeg, sličan raspored prostorija: malo kupatilo, čajna kuhinja, balkon. Ranjeni zidovi jednako su plakali kao i u onom starom, a kutovi su bili jednako crni i puni gljivica.

„Pikac“, prosiktala je odmah po useljenju uzveravši se na stolac, u staroj suknji, crnim sjajnim cipelama i još s torbicom u ruci, zureći u kut gdje su rasle gljivice. Otac je nestao u svom jedinom odijelu, a ja sam izvukla jednu čarapu iz kutije s našim stvarima i pružila je majci da očisti nataložen pikac.

Pikac je majčin neprijatelj, zbog njega je noću plakala kršeći ruke i optuživala snenog oca da je nesposoban zaraditi za pristojan život. Zbog njega nije pozivala susjede u goste, a djeca nisu ulazila u naš stan dalje od malenog predsoblja. Ako je tko i pozvonio na vrata, otac i ja znali smo da najprije moramo zatvoriti vrata hodnika i tek onda otvoriti ulazna.

„Prokleti Pikac“, tiskala je kroz zube i otirala ga krpom svakodnevno.

Riječ „pikac“ svakodnevno je izlazila iz majčinih usta, kao da nas je četvero: majka, otac, ja i Pikac -stariji neposlušni brat.

Nisam se čak ni bojala ostajati sama, tu je bio Pikac, on me čuvao od lopova, crnih ljudi, Cigana i ostalih dječjih strahova. Ne bi se Cigani usudili doći po mene i odvesti me, znaju da nisam sama, bila sam uvjerena.

Majka je ustajala od stola za vrijeme ručka, dizala se upola filma ili je već rano izjutra, s uvijačima na kosi, prišla kutu sobe i skupljenih ga očiju nijemo promatrala. Pikac je mijenjao oblik. Ponekad bi izgledao kao cvijet, konj u propnju, red zahuktalih tvorničkih dimnjaka, a najčešće je bio obična mrlja nalik nama.

S našeg balkona kojeg su opsjedali golubovi, mogla se vidjeti gradska tržnica, zelena zvijer što je do podne nervozno milila između suncobrana i kamenih stolova, a poslijepodne bi zamukla i tu i tamo odaslala na moj balkon bat užurbanih cipela, pasji lavež ili dječji poklič. Noću bi muklo stenjala kakvu pijanu pjesmu ili nerazumnu psovku utegnuta u smrad mokraće kojeg je pred jutro prala rosa.

Djeca su bila jednaka onoj u našem prijašnjem gradu; s ključevima oko vrata vrludala su između zelenih listova salate, loptastih repa, piramidalno naslaganih jabuka čije su ih vlasnice u nedogled polirale krateći vrijeme domaćim rakijama od kojih su im se žarili obrazi, a ruke postajale komadi granita koji bi trapavo lomili jaja na vlastitim pultovima. Do podneva je pod bio posve žut i ljepljiv, a mi djeca, utrkivali bismo se uz zalet tko će odsklizati najdalje.

Ja sam bila od onih najspretnijih i otklizala bih čak do ribarnice u čijem je akvariju živio debeli šaran.

Rijetko se micao, lebdio je nasred staklene kutije izložen pogledima kupaca i mirno čekao koji će od njih uprijeti prst u njega i zapečatiti mu sudbinu. Mogao je to biti bilo tko: stari djed sa šeširom od devine dlake koji je kvrcao prstima po staklu misleći da će ga tako natjerati da bar jednom zamahne perajama. Pečat sudbine mogla je biti i gospođa koja je birala ribe podižući ih palcem i kažiprstom za repove, a onda na trenutak zastala, prignula se k njemu i zagledala se u duboku tamnu zjenicu. Nekoliko nabora na njenom nosu govorilo je da je odustala. Opasnost je ležala i u malom djetetu koje je slinilo jezikom akvarij, potezalo bakinu suknju i tepalo : „ To, pa-pa, to, pa –pa!“

Ipak, nije izgledao kao da se boji, mirno je podizao škrge kao da ga se to uopće ne tiče.

Mislila sam kako je taj šaran hrabriji od svih koje poznajem, gotovo kao Pikac zbog kojeg je majka sve češće bolovala od migrena.

„Zar ćemo dovijeka živjeti u ovakvim smrdljivim rupama? Dijete će se razboljeti od gljivica na zidu! Fino… sad još imamo i golubove koji vazda seru po balkonu. Ja to više ne mogu čistiti, govna su im zelena…pogledaj“, turala je golublji izmet pred oca koji je puhao u vruću žlicu juhe.

Prestala je laštiti cipele, a svoje iznošene suknje složila u kartonsku kutiju i na njih stavila sušeni lovor: „Da pikac ne pređe sa zidova na njih, bar da njih sačuvam“, rekla je.

Noću je plakala. Njezin se plač sam komponirao s gugutanjem i prhavim otepanjem krila zaspalih golubova na balkonu. Golubovi nikad čvrsto ne zaspu, njihov je san rasut zbog neprestanog razmještanja. Za razliku od ptica, moj je otac imao čvrst san tvorničkog poslovođe. Prije no što je zaspao, pričao je majci o novim električnim odvijačima, a ona je sakupljala suze koje će pustiti na slobodu dočim se njegovo disanje zgruša i utopi u guste sjene na zidu. I inače je udivljen pričao o električnim odvijačima, kao da je taj patent nezasluženo u rukama čovjeka… ili bar stotinu godina prerano. „ Nema ti do Švaba“, govorio je,“ Sad možemo proizvoditi dvaput više bojlera! Ako ovako nastavimo bit ćemo konkurentni na svim svjetskim tržištima“, od te pomisli sav je caklio.

Nije mi bilo jasno što će svijetu toliki bojleri jer mi smo imali jednog jedinog koji se često kvario.

Bojler je bila opasna riječ, naročito pokvaren bojler, a naš se svako malo kvario. Iza te riječi uvijek bi sve završavalo svađom i bjesomučnim majčinim trljanjem crnih kutova stana. Bilo je još opasnih riječi kao što su, recimo“ kotleti“ koje je otac obožavao ali rijetko smo ih si mogli priuštiti. I za to je bio kriv Pikac. Bilo je posve nebitno ako ih je otac i kupio na tržnici, Pikac je bio kriv što ih ne možemo jesti svaki dan. Ja nisam voljela jesti kotlete, od njih je dan bio mučan, otac malen, a majka plačna.

Opasna riječ bila je i“ telefon“ kojeg nismo imali, a za kojim je majka čeznula više no za svilenim čarapama. Iznad svega je mrzila odlaziti u javnu govornicu. Sa sobom je nosila maramicu natopljenu octom i prije no što bi slušalicu prislonila na obraz i uho, prvo bi je dobro istrljala octom. I za to je bio kriv Pikac. Uopće, Pikac je bio kriv za sve otkad je majka napustila roditelje zbog oca - poslovođe pogona. On je došao prije mene na svijet, on je prvorođenac, onaj koji je uvijek uz majku, njegovo ime majka spominje češće od očevog i mog, s njim majka ustaje i liježe, zbog njega je napravila i malu zamku za golubove kojima bi, nakon što im je oslobodila slomljena krila, lomila vratove i bacala na tržnicu. Mrtve su ptice su s nebesa na svežnjeve rotkvica i hrskave glavice salata, između korijena celera i u kante sa svježim sirom. Jedan je pao prodavačici na rame, a onaj idući stjerao je nepomičnog šarana u kut gdje je ostao lebdjeti sve dok nije krepao sam od sebe, bez da ga je itko drvenim batom udario po glavi i kroz škrge mu izvadio utrobu.

Nitko ih nije brojio, ali padali su neprestance, kao što su i novi dolijetali na balkon i bivali uhvaćeni u svojoj pohlepi teškoj tek jedno zrno kukuruza koje im je majka postavljala u stupicu.

Otac je nestajao u majčinom ludilu, bivao sve manji i tanji. Ponekad je s posla došlo samo šutljivo odijelo, pojelo šnitu kruha i putra i leglo spavati. Ako je i mislio o električnim odvijačima, više to nije činio na glas.

Bojler je bio već mjesecima u kvaru.

U svijetu još nije došlo do zasićenja bojlerima.

Majku su odveli jedne subote rano izjutra. Otac nije volio govoriti umobolnica, draže mu je bilo reći duševna bolnica. Tržnicu je raskvasio jesenji pljusak, zijevala je nekako neobično, kao da će progutati čitav svijet zajedno s golubovima koji su nad njom kružili.

Otac je jednom tjedno kupovao dvije porcije kotleta- za njega i mene. Dok smo ručali pričao je o Nijemcima koji su prvi proizveli bojlere, a zatim i motocikle. Pikac nikada više nije ručao s nama.

By Maloumni soj

- 14:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.06.2010., subota

Kišobran

Sreli smo se slučajno. Pala si preko nekog starog kišobrana koji je doletio s prvog kata trošne zgrade u Masarykovoj ulici. Radili su obnovu. Blesavo si sjedila na asfaltu, a ja sam kišobran zavitlao i vratio ga otkud je došao. Čule su se neke psovke, smijeh i preglasni jauk, ali nije me bilo briga jer si mi zaokupila pažnju.

Pridigao sam te i ponudio ti maramicu, no ti si bila nijema pa sam mislio da si iz Njemačke. Krenula si svojim putem, a ja sam te nastojao pratiti jer mi nije bilo svejedno; naime, privukao me je tvoj miris, a nisam se usudio pitati koji je. Okrenula si se da vidiš pratim li te i dalje, i pala si opet, ovaj puta preko lopte za nogomet. Usput si proklela neke svece pa sam sada bio načisto glede tvog podrijetla. Naša si. S Balkana.

Pružio sam ti ruku i prihvatila si je, ja sam te pljesnuo po guzici ali dobronamjerno, sve se prašilo, bilo je ljeto, doba kad se obnavlja grad, prašina na asfaltu i malo ljudi koji nekuda žure. Zveknula si i ti meni šamar, uz ispriku da sam imao hrčka na faci, a meni je bilo žao. Mislio sam si da mi sada treba onaj kišobran, ali to nisam naglas izgovorio. Rekla si mi da te prestanem pratiti, ali sam ja zbog osmijeha u tvojim očima zaključio da lažeš pa se nisam obazirao. Ja sam znao već tada da me se nećeš lako riješiti.

Treći put si pala na stepenicama, u haustoru svoje zgrade, pa sam si ja pomislio da imaš nekih problema, ako ne s motorikom a ono, s vidom. Možda bi bilo pametno da ponekad skineš te sunčane naočale s lica. Ima na glavi mjesta za njih.

Otključala si (jebem ti) vrata i ušla u predsoblje. Ja sam ušao za tobom, ali sam ostao sam jer si pobjegla, tada sam smatrao u kupaonicu, ipak prirodno je da žena krene prvo tamo kad dođe doma, ko jebe gosta. Pogotovo ako je human kao ja.

Pošto nismo komunicirali ja sam se odlučio potražiti kuhinju i skuhati nam kavu, ipak je red, tako nalažu običaji. Razmišljao sam da li tu ima mjesta za mene i obišao sam stan nekoliko puta, čuo sam vodu u jednoj prostoriji pa sam je preskočio. Vratio sam se u kuhinju i otpio gutljaj kave.

Došla si kad sam ja već skoro zadrijemao nad slikom Mirjane Hrge, koja je virila sa stranica neke stare Glorije.

Sjela si na stolac do mene i otpila gutljaj mlake kave, a ja sam si trgao zanokticu jer sam je tada prvi puta primijetio. Nije bilo muzike pa sam se ja primaknuo tebi i pomirisao te. Gledala si me bez treptanja, a onda si sklopila oči. Ja sam popizdio i dignuo se, uzeo u ruke i ponio prema prostoriji za koju sam zapamtio da je spavaća soba. Nježno sam te spustio na trbuh (jer sam se sjetio da te sigurno boli guza) i poljubio tamo gdje vjerovatno boli. Jednom, polako, toplo... Drugi puta centimetar naviše. Otprilike. Jednom rukom sam klizio po zadnjoj središnjoj liniji tvoje noge, ne znam baš da li matematičkom preciznošću, jer bio sam uzbuđen. Sjećam se da mi je druga ruka petljala nešto po tvojim leđima, a ti si uzdahnula. Vjerovao sam da bi ti baš pasalo da ti poljubim leđa, al’ pošto nemam baš velika usta morao sam ti dati puno poljubaca. Posljednji je bio na spoju vrata i ramena. Tvog vrata, ne sobnih. Volim kad se razumijemo.

Okrenuo sam te ko proljetnog odojka na leđa. Bila si mi po prvi puta tako predivna, nisam znao što bih prvo ljubio pa sam igrao en ten tini. U sebi. Kasnije si mi za taj momenat rekla kako si se iznenadila koliko sam strpljiv.

Htio sam lijevu bradavicu, ali izbor je pao na bradu. Liznuo sam je lagano jer mi se učinilo da imaš šljokicu, plavosrebrnu. Sportski si se držala dok sam ležeći s tvoje lijeve strane istovremeno ti grickao rame i dirao te po pupku. Pošto sam bio umoran, nisam ni skužio odmah da mi prst ide sve niže pa si počela zazivati Boga u jednom trenutku. Bojao sam se prekinuti tu idilu, pa sam nastavio dok se nisi stresla dva tri puta a onda si vrisnula tako jako, jaaako… da sam skoro ostao bez sluha. Opet si me pljusnula i rekla da sam divan, zahvaljivala si mi i polegnula me kao da sam malo dijete. Ljubila si me kao da sutra ne postoji pa sam posumnjao da je sve to istina.

U onaj momenat, sjećaš se, kad si me opkoračila i malo me samo dotaknula svojim donjim usnama, tada sam se prisjetio što znači biti sretan. Moment kasnije sam shvatio i što to znači s prefiksom " pre ".

Mislim da mi je tih nekoliko sati prošlo i prebrzo, sjećam se skoro svakog detalja, čak i malog ožiljka na tvom koljenu koje sam ljubio još tamo negdje na početku . Sjećam se kako si mi šaptala riječi zahvale. Sjećam se da si mi pričala kasnije pred san o poslu, dala mi email adresu, sjećam se da sam se nekoliko puta penjao na tebe i obrnuto, mada mi je najdraži bio onaj trenutak kad sam bio iza tebe (sjetit ćeš se) i dok su mi ruke povlačile tebe odnosno tvoje kukove na mene, a naši su se pogledi sreli u ogledalu. Sjećam se svega, ali razlog zbog kojeg ti pišem ovaj email je jedna stvar koju se ne sjećam da si mi rekla:

Ljubljena, kako ti je ime?

By Dino

- 21:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.12.2009., nedjelja

Konj

Meni još nije jasno koja je vrsta životinje ovaj čovjek, ali bitno je da odlično piše. Dakle, uživajte... preživajte, glasajte se i, ako baš morate, režite. On će sve istrpiti jerbo **** se njemu što m imamo za reći smokin

fotografija: Yann Arthus-Bertrand

Soba bez namještaja, samo dvije stolice i stol, pretpostavljam kako je to klišej. Koncentriraj se na razgovor. Ništa ne odvraća pažnju.

Ispitivač-ispitani. U vojsci smo, ali su metode policijske. Čak niti vaše lice nema gestu, bar još ne, ali čekajte samo. Povijest nametnutih osjećaja, ili dresura poretka i društva čine svoje.
Ima u nama i ljepših stvari, ja to znam. Pamtim sve kao da je bilo danas, zato jer sam ostao živ, čovjek pamti takve stvari. Nije pretjerano govoriti o drugom rođenju, na koncu ne rađamo li se svaki put kad se probudimo.

Uključite snimač, spreman sam! Nemam svojih teorija, ni usvojenih, ni osobnih. I sve što kažem danas, shvatite jedino kao mogućnost ponašanja u zadanoj situaciji. Moja jedina verzija; preživjeti. Možete li me kriviti za taj uspio pokušaj? U vojsci smo, možda i možete. Ali ako sam dobro razumio nisam ovdje kao optuženi, samo svjedok. Važno za istinu, jer u suprotnom bi ona ostala moja privilegija.

Oprostite, bitno je znati kako nisam dragovoljac. Zašto? Zato što se ne bih nikada sam prijavio za frontu. Ne vjerujem u takve stvari, razumijete. Domovina, sloboda, zastava i slična sranja. Dobro, priznajem, teško je bilo razmišljati kao kukavica kad svi oko tebe žele braniti nešto. Bili smo napadnuti i taj fakat je moj biološki izbor učinio još težim. Biološki, naravno, ako niste shvatili do sada ja sam odlučio sačuvati svoj život. Nije li to prirodno? U redu, i vaše ubijanje je prirodno. Jedino je upitan razlog. Dresura, opet ova riječ za dekodiranje vašeg mozga. Ipak, otišao sam u šumu s narednikom i dvojicom vojnika čuvati neko skladište. Pizdarija, ništa važno.

Onaj koji nas je vodio, Boro, bio je najhrabriji. Zatvoren, šutljiv, bio je sam sebi ideal, centar svog svijeta. Posebna je to vrsta narcisoidnosti, podgrijavana ranijim zaslugama, otjelovljena, tek potom i zamišljena (hrabrost na djelu!), producirana i stvarna tvrdnja kojoj je najveći rob bio sam narednik. Zatim dvojica; mlitava gradska oklijevala. Oni su čekali i kalkulirali do zadnjeg trena, kad je međutim nastupilo vrijeme očiglednog umiranja, poludjeli su. Okruženi Srbima, u mraku, bez municije čekali smo smrt. Boro je bacio zadnju ručnu bombu, i potrčao s nožem na najbližeg krvnika, Ove gradske šmizle su izletjele uz nekakav kino – samurajski urlik, žaleći valjda u tom očaju što nisu skuplje naplatili svoje precijenjene guzice. Mislim čak kako su bili i "mješači pure". Vidio sam ih jednom na straži, u zamagljenoj karoseriji kamiona.

A ja? Pucao sam si u nogu, namazao vrat svojom krvlju i legao. Jedan me Srbin udario u glavu, svom snagom, bekovski. Mislili su da sam mrtav. Znate ono iz povijesti, nakon časne bitke vitezova koji ginu do kraja, samo se konj vrati. Živ.

Atma Pas

- 18:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.11.2009., nedjelja

Kao da me nema

Jutros sat nije zvonio, kiša je prestala a vrapci su zaživkali umjesto budilice.
dobro je, pomislila sam, noć je prošla
još trenutak ostala sam u krevetu
žamor je polako punio sobu

na trenutak sam zastala
da, grad je pun ljudi

lijeno sam krenula sa subotnjim ritualom
skuhala sam kavu i počela kopati po ormaru
a onda sam shvatila da ipak moram izaći iz kuće

brzo sam navukla odjeću
na vratima me dočekala hladnoća
zaboravila sam obuti čarape, ali ionako sam brzo natrag

na izlasku iz haustora polako sam pogledala van
prvo lijevo pa desno
baš onako kako su me učili u školi
ulica je bila prazna
oprezno sam zakoračila

iritantna pjesma čula se sa štanda svega i ničega preko puta ulaza
cvjećarka je opet počupala sve živo i stavila da se namače u hladnu vodu
a ispred voćarne, od hladnoće, vrištale su crvene pomidore

pružila sam korak i ušla u trgovinu
klima je radila i bilo je ugodno toplo
čuo se lokalni radio s prigodnom glazbom
provlačila sam se između polica punih šarenih artikala
trgovkinje nije bilo na pultu
ali ionako mi nije trebala
kasa je bljeskala storno
zastala sam trenutak
sad će doći pomislila sam
ali zašto da je čekam
pa na malom crnom piše 4,79
u novčaniku od sitnog imam samo medvjeda
kao da medvjed može biti sitan
ostavit ću joj to, i kusur, za vikendicu, kao i uvijek
još jednom se osvrnem
što sam zaboravila
teško je išta zaboraviti kad ti ništa i ne treba

na ulici opet nije bilo nikoga
bila je prazna kao i sinoć kad sam išla na hitnu
samo što nije bila onako mračno-pusta
pustila sam mamu s bebom da uđu prije mene
ipak je njima bilo hitnije
doktor je rekao da će sve biti u redu
moj organizam jede sam sebe
i sad je samo poželio kasnu večeru
ali čini se da mu je sad dosta
sve će biti u redu
na izlasku mi je rekao: recite mu da vam kupi kremu
naravno, odgovorila sam veselo i otišla u mrak

kako da mu kažem da nemam ni oca,
ni brata,
ni muža,
ni rođaka,
ni prijatelja,
ni ljubavnika
i da sama kupujem svoje kreme

još jednom pogledala sam niz ulicu
ništa se nije pomaklo
sve je bilo tamo gdje sam i ostavila
nogu ispred noge
korak po korak
stepenicu po stepenicu
njih četrdeset i dvije
išla sam prema svojoj kući
prazne glave bez misli

otključala sam vrata i zastala
gdje su nestali prošaptala sam
i okrenula se baciti još jedan pogled

svi su bili na mjestu
samo više nije bilo mene.

Šima

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2009., ponedjeljak

Blagajnica koja previše puši

O Ireni ste nešto više mogli doznati ovdje.. a prvi dio njezinog simpatičnog proznog uratka o mukama suvremene mlade žene u svehrvatskoj zbilji (inače, ušla je u uži izbor natječaja Gracie i Algoritma, te će se priča naći u zbirci "Samo svoja II" ) možete pročitati ovdje...

Uglavnom, Irena počinje s pričom o tome kako su se sve njezine prijateljice odlučile udati. Što je s njom? Ima li kakve nade da i ona napravi sličnu pogrešku? Pročitajte u nastavku...

Normalno da sam lagala. Nego što, da mu kažem istinu?

Nikako. To ne bi dobro završilo. Kako da ja Njemu objasnim, na ljudski način i bez psovki, da sam utučena, jer je hladnokrvan i ne planira ništa, a već smo skoro dvije godine u vezi?

Kako da mu objasnim da sam očajna jer znam da još dugo nećemo krenuti tim putem, ali ne zato jer mi idu godine, toga se najmanje bojim, nego zbog toga što će naša veza biti već toliko stara kad On bude spreman za brak, da ćemo biti više cimeri nego ljubavnici.

Bojim se da je meni još prije pola godine bilo dosta skakutanja sa garderobom vamo-tamo i jebanja u mozak da di sam, da me nema tak dugo i zašto uvijek kasnim, jer gospodin je alergičan kad netko kasni. Ma jebi se ti i tvoje vrijeme, ti doma sjediš na krevetu koji su ti kupili roditelji, gledaš televizor koji su ti kupili roditelji i nazivaš me s mobitela koji su ti… pogodi što… svakih 10 minuta da vidiš jesam li krenula ili ću još kasniti; dok ja jurim po kući, rušim lonce, psujem im mater i tuširam se kao da me Chuck Norris vreba iz kade: brzo se namiriši, namaži kremicama, obuci seksi veš u slučaju da mu se digne, ako se ne digne onda ga sutra brzo preperi, jer će mu se sutra možda dignuti.

Živim s tatom, a ne vidim ga po tjedan dana. Što je žalosno s obzirom da nisam niti udana niti Majka sina od godinu ili dvije ili tri.

I što dobijem zauzvrat? Dobijem litaniju da kak ja ne mogu sebi organizirati vrijeme, ako kažem da ću doći u 5 imam doći u 5, a ne u 6. Ja se u potpunosti slažem s tim, ali, dragi, nije tako hitno, pa nećemo kad ja dođem k tebi lansirati raketu u svemir pa da ne smijem kasniti.

Nećemo! Sjediti ćemo kod tebe na krevetu i ti ćeš me ljubiti i gledat ćemo Fran Fine kako se hoće pojebati sa svojim šefom i onda ćeš mi se primaknuti i vidjeti da li ti se diže ili ne, il ćemo se puknuti ili nećemo, pa ću ti ja slagati večeru, pojesti ćeš 17 hrenovki i brdo pomfria koje ćeš umakati u dvije tube majoneze, sve to u pola 10 navečer. Nema veze kaj ćeš biti debeli ko rasplodni prasac. Ne, to nema veze, jer ti imaš curu koja te voli i debelog.
E, pa stari moj, zajebi. Pazi malo na kile, i za 2 i za 22 godine ti se i dalje moraš truditi da mi izgledaš napeto. Godine nose svoje, ali, halo, ti ćeš riknuti u 35-oj godini od kolesterola i ostaviti mene u kući svojih roditelja sa dvoje djece. Daj se saberi. I vidiš, tome se ja žurim. Da ti dam da skočiš na mene, stepeš s nogama i da ti poslije napravim večeru kako bi se mogao ugojiti.

Pušim. Puno pušim. Nervozna sam, jer me nitko ne sluša. Kao da sam ja rođena da udovoljavam drugima, ali čim završim sa zadaćom postanem nekako nevidljiva.

Može se to i izdržati, ali ne dugo. Čovjek pukne. Žena pukne. I kad pukne onda progovori. A kad progovori onda nastane čuđenje, šta joj je sad, dere se, vrišti, prigovara, zanovijeta, sigurno treba dobit mengu pa je peru hormoni.
Da, dragi, kad god ti proturječim i ne slažem se s tobom ja sam u PMS-u i ti se uopće ne bi trebao zbog toga živcirati nego na jedno uho uđe, na drugo izađe. Kad bi tome bilo tako ja bih krvarila čitavu godinu. Ne seri. Kriv si. I ne optužuj moje hormone, nisu oni krivi kaj si ti bedast.

Kad On prigovori meni, e onda je to s punim pravom. Onda su to prozivke i razgovori, sjednemo u auto i On me vozi i sere i sere. Zašto sam ovo ovako, a ono onako, ispala si sebična, imaš dug jezik, zašto pred mojim roditeljima pričaš o svojim problemima, oni to ne moraju slušat, bla bla. Ja sjedim na suvozačkom mjestu dok profesor magistar doktor znanosti života obrazlaže kako treba živjeti i ponašati se, a ne zna si napraviti pošteni topli obrok. Tost ne računamo.

Gledam ga, zašivenih usta, i ne želim ništa reći. Jednostavno ne želim. Niti se imam volje braniti, ne, nisam sebična, ne, imam jezik. Ne mogu ja na toj razini govoriti s čovjekom s kojim nisam ravnopravna. Ne mogu ni biti u pravu, jer On je fanatik. Ne želi prestati pričati o nečemu, ali ne želi ni promijeniti mišljenje pa onda radije šutim. Nisam ja svoje živce našla na cesti, a kad me tako prca u glavu bez ikakvog temelja onda mi dođe da iskočim iz jurećeg auta i pritom mu pokazujem srednji prst. Istina, sva bi se polomila, ali bar ga više ne bi slušala.
Zašto sam s njim uopće? Zašto volim tog gada?

Ide mi na živce, ali ima svoje kvalitete. Ima ono nešto što ni jedna od nas ne zna objasniti. Mislim, tko zna je li To uopće postoji, ali On svakako To ima.

Biti s nekim ne znači da ćete se iste sekunde slagati u svemu, treba vremena da se vidi što kome smeta, pa vremena da se to kaže, pa vremena da se pregovara, da se vide rezultati, pa treba vremena da popizdiš, jer vidiš da si ulupala vrijeme i živce u nekoga tko i dalje igra svoju staru igru. Vidiš, za tren prođu godina, dvije.

Kad bih na jedan dan mogla s njim mijenjati mjesto, da je On ja, da radi ko konjina 8 sati na nogama, bez cigarete, nekad i bez gableca, jer se nema vremena jesti, a na kasi te nema tko zamijeniti; da ga jebu zahtjevni kupci sa skupim kravatama, a zasranih gaća; da ga direktor mrcvari zašto je ova polica okrenuta na koso, a ne ravno; da nakon posla trči doma i radi sve što radim ja i da na koncu dođe osobi koju voli, a dobije litaniju zašto kasni. Aha. To bih baš voljela. Ne bih imala milosti ni mrvu smrvljenu. Pati, gade! Bez majoneze, dakako.

Zanimljivo je kako se muškarci diče svojim radom i obavljenim zadacima. Pokosio je dvorište jednom u dva mjeseca i pofarbao tri letvice za garažu, ja dođem, a on kaže: «Ljube, danas sam radio. Budeš mi izmasirala leđa…». A jadan, mili moj pačiću, jesi se pretrgnuo od posla. Tri puta toliko ja napravim u samo jedno prijepodne.
Golube, usro si se u gnijezdo!

Kaže on meni da nije on kriv kaj ja imam takav posao da stalno moram stajati i bole me noge, a on sjedi i rješava križaljke, malo prefrkne neki lim, jer radi kao limar, iako on za to ima neki finiji naziv, ali limar je da ga jebeš. Frče lim.
I što da ja njemu kažem na to? Problijedim, dobijem pogled «bijesni cucek» i odem zapaliti jednu.
«Previše pušiš»-rekao mi je. Ma nemoj, da i to prestanem, jedino što me smiruje kad izvališ idiotariju kroz ta svoja slatka usta, i to da prestanem, da gutam i slušam i radim ti usluge, možda da prestanem i jesti jer mi se nakupio celulit na bedrima i guzici, kad ju gnječiš jako se vidi.

Ma jebe mi se za celulit, ionako ga ima svaka žena na planeti pa što da ja budem drugačija.
Reci ti meni, voljeni moj, jesi li išao doktoru za taj celulit koji ti se skupio u mozgu, možda bi bio fenomen, zgrnuo brdo love na neobjašnjivoj pojavi.
Mora da ga imaš, jer nešto mora biti uzrok tim smetnjama u tvojoj glavi.

Pušim, i pomiri se s tim, nemoj me živcirati i možda prestanem.

«Onda puši», kaže.

A, tako znači!? Da pušim?! E, sad ćeš vidjeti!

Odlazim u dućan i kupujem najjače pljuge koje postoje. Da se malo bacim u nesvijest…

- 21:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.06.2009., ponedjeljak

Patološki lažljivac

Lažem kao pas, premda je to glup izraz, jer ako itko govori istinu to su upravo psi, samo se smješkaju, gledaju u oči koje govore „ja sam ljubav, ja sam ljubav, ja sam...“ – a možda se baš zato tako i kaže, jer u svijetu laži samo istinoobjavitelj može postati simbolom te iste laži. Zašto? Ne pitajte mene, ja sam gori od svih drugih, ja sam patološki lažljivac.

Počelo je vrlo rano, nisam imao ni punu godinu dana, a već sam rekao prvu laž, prvu, zapravo, riječ koju sam izrekao uopće, jer imao sam, očito, razvijen verbalni faktor, nemaju samo curice, ne, ne, da ne duljim, rekao sam:

„Mama!“, ali to nije bila moja mama, nego Oliver Mlakar koji je na televiziji upravo vodio emisiju o... ne sjećam se o čemu, a ne bih vam htio lagati.

Naravno, cijela je obitelj bila šokirana mojim, tako rano uočenim sklonostima i kazne koje su slijedile bile su više nego primjerene.

Kasnije, kad mi se umnožio vokabular, počeo sam izricati i složenije laži. Netko bi pozvonio na vratima i pitao:

„Ima li koga doma?“

Ja bih odgovorio:
“Ne, nema!“

I čovjek bi otišao, a ja sam cvjetao od neke nezdrave veselosti. Ali kasnije, kad su roditelji doznali za sve to, nije mi bilo nimalo drago, bio sam posramljen pred svima, a i primjereno kažnjen.

***

Kad sam krenuo u školu, moja sklonost laganju narasla je do neslućenih razmjera. U testovima bih namjerno pisao pogrešne odgovore (i, naravno, bio primjereno kažnjen). Kad bi učiteljica zapitala „tko fali?“, ja bih, u svojstvu redara, uzvraćao imenima nepostojećih učenika, u čemu je čak bilo elemenata istine – jer stvarno su falili!

Naravno vrhunac školskog laganja je laganje o ocjenama. U prvim godinama školovanja bio sam odlikaš, tako da sam roditeljima morao lagati da dobivam ocjene slabije od onih koje su stajale u imeniku – sve same debeloguze petice namrštenih čela. Kasnije, kako sam sve slabije pazio na satu i kvario radne navike, laganje je postalo lakše i logičnije. Nije bilo jedinice – a bilo ih je ohoho – koju nisam prešutio roditeljima, a četvorki i petica naizmišljao sam se u toj mjeri da nisam mogao spavati od grizodušja. Zato sam išao spavati kasno; lijegao bih sa sovama, a budio se u vrijeme ručka, tako da sam i o školskim izostancima bio prisiljen lagati.

Kad sam pao razred, laganje je postalo pomalo komplicirano. Naravno, znao sam da će roditelji čitavu stvar otkriti, ako ne prije onda kada vide svjedodžbu. Ali do tog nesretnog trenutka lagat ću im, o, kako ću im samo lagati!

Jadni moji roditelji, bili su uvjereni da prolazim sa čvrstom četvorkom. Otac mi je čak obećao motocikl... a ja, evo kakav sam, i što im radim, stvarno nije u redu i znam da ću biti primjereno kažnjen, ali k vragu, kad uvijek nešto iskače i frca uokolo i laž se sastavi ni od čega. Ni od čega, kažem vam!

***

Konačno je došao dan podjele svjedodžbi. Skovao sam plan i rekao roditeljima da mi je svjedodžba pala u otvoreni šaht! Ali to je, očito, bila kap od koje se čaša raspukla i poplava vlastitih laži potopila me skroz na skroz. Moj tvrdoglavi otac inzistirao je da ga odvedem do tog šahta, što sam i učinio. Čudio se što je šaht sada zatvoren, pa riskirao svoj ugled i išao ga pred svima otvarati, sve u potrazi za mitskom svjedodžbom. Naravno, nije našao ništa, ali se zaprljao tim masnim muljem i smrdio kao prasac. Majka je u međuvremenu uspjela naći svjedodžbu koju sam neoprezno sakrio ispod madraca, umjesto da je uništim. Cijela obitelj je bila u šoku, i zbog ocjena i zbog mojih pustih lagarija. Bio sam primjereno kažnjen.

***

Ali to nije bio kraj mojih muka. Ni tjedan dana nakon opisanih događaja, poštar je na vrata donio tanku kuvertu A4 formata. Majka je potpisala potvrdu o primitku pošiljke i oprezno otvorila kuvertu. Samo što se nije srušila od šoka: bila je to, i opet, moja svjedodžba! Ali prema ovoj svjedodžbi ja sam ima dobre, čak vrlo dobre ocjene i bez problema sam prošao razred. Tu sam i ja već posve pukao i kroz gorki plač priznao kako je prva svjedodžba bila krivotvorena – stara i prepravljena (i to amaterski prepravljena, kako to niste primijetili!) svjedodžba Kekima Plaskija, poznatog i okorjelog ponavljača koji je na ponavljanju – polako i sigurno – gradio svoj socijalni status. Otac nije mogao doći k sebi:

„Znači, prvo si lagao da nisi pao razred?“

„Da. Zapravo ne, ili...“

„Onda si lagao da si pao razred. Krivotvorio svjedodžbu.“

„Da, odnosno...“

„Što je sad tu istina?“

„Nisam pao razred, eto, ova svjedodžba je prava, prošao sam s četiri!“

„Zašto si onda lagao? Zar si umobolan?“

„Ne znam, stvarno ne znam.“
“Čekaj, čekaj malo, što se tu još krije... Ono kad sam otkrio da si dobio jedan iz glazbenog, pa se razrednica čudila da otkud to – tu jedinicu si sam upisao, zar ne?“

Zaridao sam jače.

„I ono kad sam te zatekao na ulici za vrijeme nastave...“

“Daaaa“, rekao sam kroz plač, „Taj dan uopće nije bilo škole!“

„Jebote sine, pa koliko daleko ovo ide?“

“Sve! Sve sam lagao, od samog početka: kad sam ljudima govorio da me nema doma, stvarno me nije bilo, bio je to snimak, jer sam kazetofon spojio sa zvonom na vratima i... Ono kad sam rekao 'mama' Oliveru Mlakaru – i za to sam lagao da je bila laž. Jer to je istina: on je moja prava mama!“

„E, sad već pričaš gluposti.“

„Daaaaaa, pričam, ne znam više ništa!“, urlao sam, posve smeten, pa oprezno dometnuo: Jel' mogu sad malo van?“

„Ne možeš“ rekao je otac, „U kazni si do daljnjega!“

Pametni Zub

- 22:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.06.2009., subota

Blagajnica bi se udavala

Neki dan sam se dopisivala s Mašom. Nismo se dugo čula. U biti, otkako se udala i rodila kćer, a ja sve to nisam. No, tu i tamo nas primi nostalgija za ludim danima na moru i beskonačnim alkoholiziranjem pa se tako tipkamo, iako ja baš i nisam neki ljubitelj tih poruka. Uvijek iskrsnu u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ako me razumijete.

I sad, kaže ona da je super, mala je super, muž je super, sve je super. Žive s njegovim roditeljima, ajmee… što je to super. Grade kuću na nekom brijegu, al' ta kuća (koja je inače super) nikako da se završi i da presele jer su zapeli su na struji i stoje već mjesecima. Ali, nije važno. Njoj je sveeee super.

I baš kad sam pomislila da će sve proteći «super», ona ko iz vedra neba pita mene kad ću se ja udavati. Jer, kao, da znam kak' je to super sutra bih se odmah udala.

Reko, šta je tebi draga moja, pa kako da se ja udam, nemamo gdje biti, ja i ovaj moj, vozim čitav ormar u bunkeru, imam dva nesesera, trošim milijun kuna za gorivo na mjesec da bi se uopće vidjeli. Kako da se udam na daljinu?

«Ti buš ostala stara cura.»- piše mi.

«Odjebi na taj svoj brijeg», pomislim, «I mene ostavi na miru s udajom i tim glupostima. Samo mi još fali problem sa strujom». A onda s koncentriram i prešutim. Nek' joj bude. Žena samo pita jer se ona udala i hoće mi dobro jer je brak-super.

«Nema veze» - napisala sam kratko i ostavila mobitel na «bešumno» jer mi se više nije dalo primati poruke ni pozive ni pisma niti mi se odgovaralo na o udaji.

Odmah mi je na pamet pala Nataša. Prije pola godine se uselila kod dečka. Sredili su za sebe prvi kat kod njegovih. Da bi postigla taj sveti cilj, morala ga je toliko nagovarati, mučiti raznim pomagalima, psihološkim trikovima i mnogim drugim metodama da bi on uopće poslušao svoje roditelje kad su mu govorili «Daj sine uzmi, mi ćemo vam dati novaca, budete nam vraćali, kao kredit, znaš, samo bez kamata, ali samo si dajte to više složite».

I ljudima je već puna kapa da im sin ima tri banke, a još uvijek mu je najviši domet investiranja i organizacije putovanja do Zagreba, kako bi se moglakupiti najnovija igrica.

Eto, i zajedničkim su snagama moja frendica i njegovi roditelji uspjeli ukrotiti vječitog dječaka. Dobro joj je, nije se udala i nemaju djece, ali udala bi se ona sutra. Kad su nedavno bili na nekoj svadbi malo si je popila pa mu je naredila da ju ženi, a on je rekao da bude, drugog ljeta, 8 mjesec.

Nazvala me iz WC-a nalizana ko mačak i rekla da se ona udaje druge godine i da se spremam, jer sam kuma. Ok, draga, nitko sretniji od mene, ako ti to toliko znači.

Zna ona, rekla mi je na trijezno, ne vjeruje mu, jer on tako mnogi put kaže samo da bi ju umirio, a nakon toga se pravi lud i više ne spominje dotičnu stvar. Pa se ne pali. Nije u zanosu. Takva je osoba. I dobro je biti takva osoba. Ja sam malo drugačija. Meni reci jednom da me ženiš i već sutra imaš na glavi fotografa, kamere, naručene ružmarine i tri vrste pozivnica. Biraj koje hoćeš. Naravno, i 4 benda na raspolaganju, svi ispod cijene i tak…Ništa ne prepuštam slučaju.

Mic po mic, pa u tom u toj viokoumnoj analizi dođem i do treća frendice – Ivane. Živi odmah do mene, imam sliku kad smo bile ispod metar visine, klinčadija, mi pričamo preko ograde, o ljuljačkama i suncu. Eeee, ta frendica sada ima sina starog dvije godine s dečkom s kojim je sto godina, to je jedna od onih veza koje traju vječno, a do oltara nikad ne stignu, barem je tako izgledalo u to vrijeme.

Uvijek je bila malo čudna, ali na dobru stranu. Starci su joj veliki vjernici pa je išla na mise dok mi ostali nismo baš puno puta vidjeli crkvu iznutra.

Ipak, ona je prva rodila i to van braka. Ne kažem ja ništa, ali njena stara…joj, ta žena ju je svaki dan umjesto dobro jutro pitala Kad će burmaaaa. Sram ju sela. A selo baš briga što je njena kćer trudna, imaju oni svoje trudnice doma i još sto problema.

I tako je vrijeme teklo kad je mene i moju najbolju frendicu nazvala Majka sina od dvije godine i rekla:

«Moram vam nešto reć!»

«Da čujemo!»

Skuhale smo kavu i sjele, da ne padnemo ako po zlu krene.

«Udajem se!».

Ona se udaje. Ma nemoj, molim te, pa i vrijeme ti je, imaš sina starog dvije godine.

Udaj se, ženo. Super, mi sretne, ona sretna, zdravica, suzne okice.

Odmah smo počele organizirati djevojačku večer kad nas je «mladenka» naprasno prekinula.

«Cure, nema djevojačke jer ja ne smijem piti…opet sam trudna!».

Jebo te led. Trudna. Drugo dijete. Hm.

Mi sretne, ona sretna, zdravica, suzne okice i onda smo se tako nažderale finih čokoladnih napolitanki da nam nije bilo do života, a kamo li do udaje.

«Mladenka je otišla», a ja i frendica, ona najbolja što se udaje druge godine u osmosm mjesecu, ostale smo same. Ona je gledala u prozorski okvir, a ja u rub tepisona. Bez riječi. Bez suzica u okicama. Zabezeknute.

Kaj sad, ak je udaja nije lav. Čemu takve face, pa to se naša draga Majka sina od dvije godine konačno udaje, bit će pjesme, njeni su slavonci, ubit ćemo se u bećarcu i rakijici!

Malo smo živnule, ali i njoj i meni je do kraja dana, zapravo, do kraja tjedna, na licu ostalo jedan mali kiseli krastavac. Jedna po jedna odlaze u bračnu luku. A mi?!

Njoj je pomogla spoznaja da već živi sa svojim Tutlekom, da je preselila sve stvari kod njega, da joj je makar rekao da se žene u 8. mjesecu. Ajde, mala obriši suze nadom, makar lažnom. Ali ja, ja sam malo potonula, bi se reklo. Još ništa, ni gaće, ni par čarapa nemam kod njega, dva CD-a i gornji dio trenirke u dvije godine ljubavi. Ni plana, ni kuće, ni kućišta.

Došla sam kod Njega i pitao me što se dogodilo da nas je tako hitno sazvala. Pa, reko, udaje se Majka djeteta od dvije godine se, trudna je…i tak. Ići ćemo jest i pit.

Vidio je i on da ja više tulim, nego se veselim, ali ništa nije rekao. Nikakvu riječ utjehe i nikakvu nadu. Čak ni lažnu. Da si njome mogu obrisati suze. Pa su one potekle i tekle. Pitao me zašto plačem.

«Od sreće»-rekla sam.

("Pod vješali(a)ma" by Irena Delišimunović - prvi dio)

- 21:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.